Udruga obitelji osoba stradalih u prometu

Vraćao sam se s fešte ...
Za, po posljedicama i uzroku, sličnu nesreću jedan je drugi zatvorenik osuđen na dvije i pol godine zatvora: - Imao sam 2,4 promila. Vraćao sam se s fešte na Krku. Obilazio sam dva automobila, a kad sam vidio da neću uspjeti – prestrojio sam se iza busa. Poginuo je vozač koji je alfom dolazio iz suprotnog smjera. Podletio je pod autobus. Optužili su me i osudili. Mislim da je kazna previsoka jer nisam imao nikakva kontakta s drugim vozilima. Nikada prije nisam bio kažnjavan – priča. I baš o toj razlici u sudskoj praksi ovdje u Lipovici zatvorenici često razgovaraju i kažu da tako zapravo i sami provode psihološko-prometnu terapiju tijekom koje su neki zaključili da kazna ne ovisi o samom djelu, već o sucima i odvjetnicima. - Bez rekonstrukcije raditi analizu nesreće, to uvijek ide na štetu svakog od nas. Evo, ja se ni malo ne osjećam krivim jer u mom slučaju suci i vještaci nisu odradili svoj posao kako treba. Vozač sam s dugim stažom, nikada nisam ogrebao auto i u mom slučaju nije bilo alkohola. U nesreći zbog koje sam osuđen četvero je poginulih, a 17 teško ozlijeđenih – objašnjava osuđenik koji se po zatvorskim mjerilima ubraja u kategoriju nekritičnih, kakvih je ovdje 20 posto. I vozač autobusa koji je 2007. godine imao prometnu kod Opuzena, u kojoj je poginulo troje putnika, smatra da je trebao dobiti manju kaznu: - Puhao je bočni vjetar, a ja to nisam znao. Da jesam, sigurno ne bih išao tim putem. Osuđen sam na dvije godine i šest mjeseci i mislim da to nije primjereno.

Htio je platiti pogreb
Prigovorit će zatvorenici i zbog već opće poznate boljke hrvatskog pravosuđa – dugotrajnosti sudskog postupka. Na izdržavanju kazne tek sada se nalazi i osuđenik koji je skrivio prometnu još 1998.: - Suđenje je počelo 2006. Vještak koji nikada nije bio na mjestu nesreće osporio je za mene povoljniji nalaz i ispalo je da je motociklist koji je poginuo išao brzinom od 75 kilometara na sat. A prvi je nalaz govorio da je brzina bila veća, 100 na sat – priča, naglasivši kako mu je žao poginulog. Kod pomorskih je nesreća, valjda, još i gore. Zamislite, samo jedna osoba u cijeloj Hrvatskoj može raditi vještačenje takvih nesreća – tvrdi zatvorenik, prvi u državi osuđen na zatvorsku kaznu zbog nesreće na moru: - Bilo je to prije osam godina. Nisam bio pijan. Poginulo je dvoje ljudi koji su bili sa mnom na plovilu. Osudili su me na tri godine zatvora, a nakon žalbe „skinuli“ su mi šest mjeseci. - Mi ignoriramo sudsku praksu, koja je neujednačena, i zbog prigovora vlastite savjesti prihvaćamo kaznu. Bolesno bi bilo reći da je sa zadovoljstvom izdržavamo, ali zbog vlastite savjesti, jer smo nesreću skrivili svojim ponašanjem, mi se ne bunimo – objašnjava pak drugi, osuđen na dvije godine zatvora:
- Bosiljevo. Loša signalizacija. Jedan i pol promil. Vozio sam nekih 200 metara i skrivio nesreću u kojoj je jedna osoba teško, a jedna lakše ozlijeđena – dodaje. Među zatvorenicima 40 posto je onih koji žale što se prometna dogodila, ali ipak misle i da je žrtva pridonijela nesreći. Baš u trećoj etapi tretmana osuđenici uče o fizičkim, psihičkim, socijalnim i materijalnim posljedicama nesreće. Za ispriku obitelji žrtve najbolje je vrijeme, kažu stručnjaci, šest mjeseci nakon tragedije, kad prođe vrijeme žalovanja. Sad, koliko je to točno, ovisi od čovjeka do čovjeka. A koliko iskreno, najbolje se kod zatvorenika može procijeniti tek kad izdrže kaznu i kada im glasno izražavanje kajanja i traženja oprosta neće donijeti nikakvu pogodnost – bilo da je riječ o manjoj kazni, uvjetnom otpustu, slobodnom vikendu... Od dvadesetak zatvorenika s kojima smo razgovarali, smo ih je troje reklo da su se išli ispričati: - Satra sam pješakinju, svoju daljnju rodicu. Vozija sam 119, a ograničenje je bilo 50. Vidija sam osobu u bijeloj jakni, dolazilo je drugo auto, zaslijepilo me i osjetija san udarac. Odma sam zva hitnu i policiju, ali nije joj bilo pomoći. Osuđen sam na tri i pol godine i zbog svoje burne prometne prošlosti, ja se ne žalim. Puno su me puta kažnjavali zbog brzine. Ćaća i mater su išli na sprovod, a ja san nakon sedam mjeseci pružija ruku rodičinom sinu s kojim sam uvik bija dobar. I sad kad se vidimo, kad iden na vikend, pita me kako je u zatvoru – priča osuđeni mladić. Pokojnog je poznavao i osuđenik koji je htio platiti pogreb svoje žrtve: - Otišao sam njegovim roditeljima i dao im saučešće. Rekli su mi da ne trebam davati novce za sprovod koji je prošao, ali da odem kod žene pokojnog. Njoj sam za dijete, dao 2000 ondašnjih njemačkih maraka i ona ih je prihvatila – govori o svom iskustvu. No u trećem slučaju, gdje je osuđeni na osmomjesečnu zatvorsku kaznu zatvorsku kaznu išao u posjet mladiću kojeg je teško ozlijedio, oprosta nije bilo: - Došao sam u bolnicu, da se ispričam, ali nije htio razgovarati ni onda ni na sudu.

Parkiralište je puno
Uza zatvorske kazne osuđenicima se izriče i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom. Ali, kojeg li apsurda, ona počinje teći tek nakon odslužene kazne! To znači da osuđeni zbog prometne nesreće mogu voziti dok traje sudski postupak, kad odlaze iz zatvora na vikend ili, oni radno angažirani, na godišnji odmor: Hrvoje Žužić koji služi najvišu kaznu, pet godina, za nesreću u kojoj je poginula Ružica Pavić ne vozi, kažu za vikend. Otac dolazi po njega. Oni koji su na odsluženje kazne došli prije no što je u siječnju ove godine na mjesto ravnatelja imenovan Zvonimir Penić, mogli su ispred kaznionice imati parkiran vlastiti automobil. Ravnatelj Penić zabranio je izdavanje takvih dozvola za novo pridošle, iako, zakonski zatvorenici imaju to pravo pa odluče li strogog upravitelja „cinkati“ sucu izvršenja, Penićevo rješenje će vjerojatno biti poništeno, a parkiralište ispred kaznionice puno.