--------------------------- Originalna poruka ----------------------------
Datum:  Čet, ožujak 10, 2011 11:43 am
Prima:  nebojsa@stradaliuprometu.hr
--------------------------------------------------------------------------
Postovani gospodine Čelica,
 nadam se da ne zamjerate što Vam pišem. Vaša obiteljska tragedija me se duboko dojmila i često se sjetim Vas i nepravde koja Vam je nanesena. Divim Vam se što ste uspjeli smoći snage za dalje i baviti se plemenitim radom i pomagati ljudima koji su se našli u istoj situaciji.
Ja imam dva mala sinčića i ne znam kako bih dalje da im se ista desi.
Već sam Vam se ranije htjela javiti i samo izraziti moju duboku sućut ali nisam željela smetati.

Ono što me potaklo da Vam se danas javim je članak koji je izašao u "24 sata" o puštanju na slobodu mladog Žužića koji je pijan usmrtio Ružicu Pavić. Članak sam pročitala na portalu "24 sata" i tamo sam prokomentirala da je to prestrašno i spomenula sam slučaj mladog Primorca iz Makarske i Vaše pokojne kćerke i Marka Leke koji slobodno hoda uokolo ... da bi administrator odmah obrisao taj dio komentara! Kad sam ga nakon toga pitala zašto je obrisao i dal' su tatini sinovi i tu zaštićena vrsta, obrisao je i to ...
Sramota i jad!
Neopisivo mi je žao radi gubitka Vaše Jasmine i nepravde koja Vam je nanesena ...
Nadam se da će Vam vrijeme donjeti barem mrvicu olakšanja.

S dubokim poštovanjem
AnaMari Bahlen
 

VAPAJ OČAJNIH RODITELJA

Kad vam pod kotačima ubiju dijete - ubiju vam i budućnost!

 Piše: Vedrana Kralj

U jednoj sekundi, mahom pijani vozači njihovoj voljenoj djeci oduzeli su život. Međutim, ovi hrabri roditelji se ne predaju, već okupljeni u udrugu Obitelji osoba stradalih u prometu pokušavaju promijeniti sustav.

Za ubojstvo u prometu samo godina dana zatvora, 50 % počinitelja uopće ne bude kažnjeno

Alkoholizirani 21-godišnji mladić, koji je svojim automobilom pred noćnim klubom Gjuro 2 u Zagrebu prošlog tjedna teško ozlijedio tri djevojke, sljedećih mjesec dana ostat će u pritvoru. Mladić je izgubio kontrolu nad vozilom, a kako je vozio vrlo brzo, izletio je s ceste i pokupio tri djevojke koje su stajale pred noćnim klubom. Jedna od djevojaka je nakon nesreće bila u kritičnom stanju, ali joj se stanje u međuvremenu poboljšalo.
U statističke podatke za 2011.g. ovaj će slučaj ući kao samo još jedan od nekoliko tisuća slučajeva prometnih nesreća s teško stradalima koliko ih se godišnje događa na hrvatskim cestama. Statistika, međutim, neće otkriti koliko će rehabilitacije biti potrebno djevojkama koje su se našle na putu pijanom vozaču, hoće li zbog njegova neodgovorna čina imati doživotne posljedice, a sasvim je drugo pitanje koliku će kaznu neodgovorni vozač dobiti za svoj postupak. To što je u trenutku nesreće bio pijan možda je jedini razlog zbog kojeg će završiti iza rešetaka. Preblage kazne za počinitelje prometnih nesreća jedan su od glavnih razloga zbog kojih se one tako učestalo događaju. Ubojstvo na cesti, na žalost, postaje u velikom broju slučajeva nekažnjivo.

Kako se osjećaju članovi obitelji poginulih u prometu kad nakon prvobitnog šoka zbog gubitka voljene osobe, dožive još jedan kad doznaju da osoba koja je skrivila nesreću neće biti kažnjena, ne želimo nikome da dozna. No Puljanin Nebojša Čelica to je doznao u lipnju 2007.g. kad je njegova 29-godišnja kći Jasmina izgubila život prelazeći na obilježenom pješačkom prelazu zagrebačku Zvonimirovu ulicu. Jasmina je završila dva fakulteta, Pedagoški u Puli i Filozofski fakultet u Rijeci te je pripremala doktorat u Zagrebu. Išla je na posao, stala na nogostupu uz pješački prijelaz čekajući da prijeđe ulicu. Naišao je golf koji se zaustavio propuštajući je. Djevojka je krenula, a potom je naletio jeep cherokee kojim je upravljao tada 22-godišnji Marko Leko. Obišao je zaustavljeni golf na pješačkom prijelazu i udario djevojku. Jasmina je preminula toga dana u bolnici, ozljede su bile preteške. Marko Leko je nakon policijskog očevida sjeo u svoj automobil i odvezao se. Za to što je oduzeo život mladoj djevojci nikada nije bio u zatvoru. Dobio je samo godinu dana uvjetne kazne uz tri godine kušnje, nije mu oduzeta vozačka dozvola, nije dobio ni kazneni bod za prekršaj u prometu. Ni roditelji niti državno odvjetništvo nisu imali pravo žalbe na takvu uvredljivu presudu.  »U tri i pol godine kako postoji naša Udruga obitelji osoba stradalih u prometu najviše se naših članova žali upravo na državno odvjetništvo i sudove. Prema našem mišljenju, suci svojom sudskom praksom izigravaju postojeći Kazneni zakon. Članak 272. jasno kaže da se za skrivljenu smrt iz nehaja u prometnim nesrećama može odrediti kazna od šest mjeseci do pet godina, dok se za smrt iz namjere u prometnim nesrećama propisuje kazna od godine do 10 godina. Ako idemo nekom logikom, tada bi u prvom slučaju prosjek kazni trebao biti barem 2,5 godine, a u drugom pet godina. No prosječna zatvorska kazna u Hrvatskoj za utvrđenu odgovornost za smrt druge osobe u automobilskoj nesreći iznosi svega godinu dana. I što je još poraznije, 50 % onih koji ubiju nekoga u prometu uopće ne bude kažnjeno, pogotovo ako nisu bili pod utjecajem alkohola. Kazne do godinu dana se pak nerijetko preoblikuju u društveno koristan rad«, tumači Nebojša Čelica.

Na kritike zašto u Hrvatskoj nikada nije dodijeljena maksimalna zatvorska kazna od 10 godina za izazivanje prometne nesreće, jedan od sudaca je odgovorio: »a kako bismo onda kaznili nekoga tko izazove nesreću u kojoj poginu svi ljudi u autobusu?«. Naši suci, čini, se nisu dovoljno prepoznali vrijednost ljudskog života i idu linijom manjeg otpora. »Takvom sudskom praksom odašilju lošu poruku sadašnjim i budućim vozačima da se nekažnjeno ili tek s uvjetnom kaznom mogu počiniti bilo kakvi prometni prekršaji. Svakako da smo za neovisno sudstvo, ali nismo za korumpirane pojedince, nismo za nestručnost, needuciranost i neodgovornost. Kome suci odgovaraju, tko nadzire sramotne odluke pojedinih sudaca i zašto nitko ne reagira na njihov rad? Sucima kojima ljudski život ne znači ništa, treba onemogućiti rad na teškim prometnim deliktima«, kaže Čelica koji je nakon pogibije kćeri osnovao udrugu Obitelji osoba stradalih u prometu, s ciljem zaštite temeljnog ljudskog prava - prava na život te poboljšanja cjelokupne prometne kulture i svijesti o opasnostima u prometu, edukacijom mladih da budu odgovorni i savjesni sudionici u prometu, te utjecajem na vrijednosti i stavove mladih. Niz je projekata koje su osmislili i proveli kako bi spriječili nasilje na cestama. Surađuju s HAK-om, HAŠ-om, prometnom policijom ...

Čelica kaže da članovi njegove Udruge sumnjaju u korupciju i nespremnost sudaca da se nose sa složenijim slučajevima, a to isto vrijedi i za državno odvjetništvo. Boli ga što se postupak u slučajevima prometnih nesreća ne pokreće uvijek po službenoj dužnosti, nego članovi obitelji podnose privatne tužbe. Sudske odluke uvelike ovise o tome u kojoj se regiji Hrvatske donose, nema znanstvenog pristupa u tumačenju zakona, nego se sve zasniva na proizvoljnim tumačenjima.
»Moja supruga i ja smo godinu i pol dana čekali ročište, a na tom istom sudu je ročište za prometnu nesreću, koja se dogodila nakon one u kojoj je stradala naša kći, održano godinu dana prije. Obzirom na to da se svi dokazi čuvaju samo 6 mjeseci, u našem slučaju nije bilo mogućnosti dodatnih provjera, recimo analize na prisutnost droge u krvi i urinu vozača. Mi smo sve te stvari naknadno doznali, od postupaka do pravne regulative. Nije mi jasno zašto se štite prometni kriminalci? Ako uložite 20 ili 30 godina ljubavi i odricanja kako biste podigli svoje dijete da bude koristan član ove zajednice, ako država uloži u njegovo obrazovanje a u djeliću sekunde jedna neodgovorna osoba sve to uništi, onda to nije samo upropašten život cijele obitelji nego i društveni gubitak, demografski, moralni ... Supruga i ja smo uskraćeni za budućnost, jer je naše dijete bilo naša budućnost. Kad netko ubije vaše dijete, ubio vam je budućnost«, kaže Čelica. Nakon gubitka kćeri, novi je udarac bila skandalozna sudska presuda, kojom im je oduzeto i dostojanstvo.

»Takve sudske presude ubijaju po drugi puta«, tužno ističe Čelica. Dokaza je napretek da blage presude ne djeluju na vozače u smislu odgovornijeg ponašanja, jer oni nastavljaju s brzom vožnjom, nepoštivanjem prometnih propisa, vožnjom pod utjecajem alkohola.
Nerijetko se događa da obitelji žrtava prometnih nesreća svakodnevno viđaju krivce. Tako je jedan od članova Udruge u travnju 2006.g. izgubio dva sina u prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradalo 5 ljudi, a vozač koji je nesreću skrivio je na slobodi i dalje vozi.  »Tu kod nas u Puli, tri godine je vozač koji je usmrtio dijete šetao slobodan gradom i još prijetio njegovim roditeljima«. Uz primjereno vladanje, dobrog odvjetnika, zagubljene nalaze krvi ili urina ili pak uzete prekasno, danas se lako izvući od zatvorske kazne. »Ja danas ne znam jesam li živ ili mrtav. I cijela se moja obitelj tako osjeća«, kaže Čelica koji zaključuje da se sustav vrijednosti ozbiljno urušio ako za ljudski život nitko ne odgovara. »Učimo djecu da su sigurna ako prelaze cestu na pješačkom prelazu, a svaka peta smrt u prometu se dogodi na zebri. Čak 50 % svih smrtnih slučajeva u prometu otpada na slabije sudionike prometa - pješake, bicikliste, motoriste, a to je zabrinjavajući podatak«.
U 2010.g. dogodilo se 44.394 prometnih nesreća što je 11,9 % manje nego 2009.g. kad ih je bilo 50.388. Smrtno je stradalo 426 osoba, što je pad u odnosu prema 2009.g. kad ih je poginulo 548. Prometnih je nesreća u 2010.g. s materijalnom štetom bilo 31.122, s ozlijeđenima 12.870, s poginulima 401. Teže je stradalo 3182, a lakše 15.151 osoba. Najviše stradalih osoba životne je dobi od 30 do 50 godina. Evidentirane pogreške kod prometnih nesreća najčešće su vezane uz neprilagođenu brzinu, nalet na pješaka te frontalni sudar. Najviše smrtno stradalih u prometu lani su bili pješaci. Alkohol kao uzrok u prometnim nesrećama s poginulim osobama evidentiran je u 23,1 %. Globalno gledano, u prometnim nesrećama godišnje strada 1,2 milijuna ljudi, a 50 milijuna je ozlijeđeno.

Ne želimo samo kritizirati, imamo konkretne prijedloge
Predstavnike udruge Obitelji osoba stradalih u prometu, primio je ovoga tjedna ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković. »Mnogo nam je značilo što nas je primio baš ministar, jer to predstavlja dobar znak kako postoji namjera da se nešto promijeni u pozitivnom smislu. Kao udruga ne želimo samo kritizirati, nego želimo biti konstruktivni sudionici promjena kroz konkretne prijedloge. Želimo uspostaviti kontinuitet suradnje u svim procesima izmjena Kaznenog zakona, jer smatramo da bi pooštravanje kazni sigurno smanjilo stopu prometnih nesreća. Ministar se s nama složio u većini primjedaba koje smo iznijeli, rekao je da se radi na dodatnoj educiranosti u državnom odvjetništvu i sudstvu. Problem je što je Kazneni zakon u nekim svojim odredbama jako nedorečen i svaki ga sudac može proizvoljno tumačiti, a da sve ostane u okviru zakona. Primjerice, nema skale koja će točno definirati što je svjesni, a što nesvjesni nehaj pri ubojstvu iz nehaja u prometnim nesrećama niti što je izravna, a što neizravna namjera«, objašnjava Čelica. Njegova Udruga je 2008.g. izradila prijedlog novog pristupa sigurnosti cestovnog prometa - 10 koraka do sigurnije ceste. Želja im je djelovati na javnost i odgovorne to više što se od lani radi na novom programu sigurnosti cestovnog prometa od 2011. do 2020.g. u čijoj izradi sudjeluje i Čelica. On smatra da bi Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa trebao predstavljati samo osnovu za razvijanje operativnih planova u lokalnim zajednicama, prema uzoru na skandinavski model.  »U skandinavskim zemljama smrtnost u prometu je najmanja - 5 osoba na njih 100.000. U Europi je prosjek 7-8 osoba na 100.000, a u Hrvatskoj 15 osoba na njih 100.000. Činjenica je da je u posljednjih dvije godine bilo manje smrtno stradalih u prometnim nesrećama u Hrvatskoj. Smatramo da je za to odgovorna dijelom ekonomska kriza zbog koje ni nije toliko mnogo vozila stalno na ulicama, a dijelom je to zasluga doista brojnih stručnih skupova i medijskih natpisa o toj problematici«, kaže Čelica. Zadovoljan je što je njegova Udruga dogovorila kontinuitet u suradnji s ministrom te sudjelovanje u radnim verzijama zakonskih odredbi.
»Svjesni smo da se ništa ne može dogoditi preko noći, ali važno je pokazati dobru volju, a ministar Bošnjaković ju je pokazao. Naš je cilj doći do istine i do činjeničnih podataka, a ne kazne«, ističe Čelica.
Moje mi je dijete svake minute u mislima
Zaklada za pomoć obiteljima djece i mladih stradalih u prometnim nesrećama Ivan Apostolovski osnovana je potkraj 2008.g. Osnovali su je roditelji u prometnoj nesreći poginulog 23-godišnjeg Ivana, kako bi upozorili na sve veći broj stradavanja mladih u prometu. Uputili su apel mladim vozačima i svim sudionicima u prometu da savjesno i s oprezom sjedaju za upravljač i tako sačuvaju život. S obzirom na to da mnoga djeca i mladi zbog posljedica prometnih nesreća postaju invalidi, Zaklada novčano pomaže onima kojima je pomoć u tim trenucima najpotrebnija. »Zaklada pomaže financirati troškove rehabilitacije, kupnju ortopedskih pomagala i troškove pogreba u slučaju smrtnog ishoda«, kaže Jadranka Apostolovski. Dodaje da Ivanovi prijatelji mnogo pomažu u radu Zaklade. Organiziraju humanitarne malonogometne turnire u Ivanovu čast, a sav novac daju Zakladi.  »Na taj način Ivan nije zaboravljen, a mi se dobro osjećamo jer pomažemo drugim obiteljima. Čim smo osnovali našu Zakladu, javila nam se Udruga obitelji osoba stradalih u prometu. Zaklada šalje obitelji koje su izgubile svog člana u prometu Udruzi, koja ima razvijeno psihološko savjetovanje. Mi smo se više orijentirali da financijski pomognemo. Svu tu djecu kojoj smo pomogli smatram i svojom djecom. Kroz rad Zaklade osnažila sam se. Moje mi je dijete svake minute u mislima, ali nastojim normalno funkcionirati. U početku je to bilo s usponima i velikim padovima, ljudi koji su veselo sa mnom komunicirali, počeli su me izbjegavati. Postala sam tek kasnije svjesna da nisu znali kako komunicirati sa mnom, što mi reći. Znala bih se rasplakati u trenutku. Svatko tko izgubi dijete mora proći tu fazu žalovanja«, priča svoju tužnu priču Apostolovski. Kad se čuje s roditeljima koji su, kao i ona, izgubili dijete, lakše joj je ako osjeti da je barem djelomično pridonijela tome da se osjećaju pozitivnije i optimističnije. »Na žalost, shvatila sam da svi imamo rok trajanja. Uvijek se zgrozim kad čujem da se dogodila još jedna nesreća i da su opet stradali mladi ljudi. Na Facebook stranicama Zaklade stavila sam i fotografije automobila u kojem je Ivan otišao, kako bi bile svojevrsni podsjetnik mladim ljudima koji posjete tu stranicu da sporijom i savjesnijom vožnjom mogu uvijek i svugdje brže stići«, kaže Apostolovski.

Nataša Gajski Kovačić, Vjesnik

Pravo žalbe ima samo ubojica našeg djeteta

Roditelji poginulih u prometu nastoje smisao vlastitom životu dati kroz rad u udruzi Obitelji osoba poginulih u prometu. Jedan od osnivača, Nebojša Čelica kaže kako je jedna od najvažnijih stvari u radu upravo utjeha i razumijevanje članova sa sličnom traumom i gubitkom

Svi misle da se ovakve stvari događaju nekom drugom, ne žele znati niti razmisliti o tome. A što ako se sutra dogodi baš vama?

Savršeno ubojstvo nije mit. Ako živite u Hrvatskoj, imate auto i spremni ste riskirati svoj i tuđi život na cesti, imate odlične izglede da prođete nekažnjeno s ubojstvom. Čak i ako nemate vozačku dozvolu, ako sumanutom brzinom vozite neregistriran auto, ako ste mrtvi pijani ili drogirani.

Prosječna zatvorska kazna u Hrvatskoj za utvrđenu odgovornost za smrt druge osobe u automobilskoj nesreći iznosi svega godinu dana. Svega 10 %  takvih vozača završi u zatvoru. Uz dobro vladanje, solidnog odvjetnika, zagubljene nalaze krvi ili urina u postupku, lako je moguće da nećete ni jednu jedinu minutu sjediti iza rešetaka. Malo tko će znati što ste učinili. Tek nečija majka, otac, supružnik, brat ili sestra.

Priča prva: Smrt pod kotačima »zlatne mladeži«

Svakog jutra Nebojša Čelica nakon ustajanja upali svijeću koja čitavog dana gori u njihovom obiteljskom domu u Medulinu. To radi od 16. lipnja 2007. g., kad je u mrtvačnici morao identificirati posmrtne ostatke svoje kćeri Jasmine, koju je na pješačkom prijelazu u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu pregazio »Jeep Cherokee«. Jasmina je imala 29 godina, završila dva fakulteta, Pedagoški u Puli, Filozofski fakultet u Rijeci te je pripremala doktorat u Zagrebu. Tog dana išla je na posao i stala na nogostupu uz pješački prijelaz čekajući da prijeđe Zvonimirovu ulicu. Naišao je »Golf« i zaustavio se, normalno propuštajući pješaka. Jasmina je krenula, a onda je stigao »Jeep Cherokee« kojim je upravljao Marko Leko, tada 22-godišnjak, koji je punom brzinom obišao zaustavljeni golf na pješačkom prijelazu i udario djevojku, odbacio je 25 metara da bi se sam zaustavio tek nakon 46 metara. Unatoč borbi liječnika, Jasmina je preminula tog dana. Nakon uviđaja policije Marko Leko je ponovo sjeo u džip i odvezao se s mjesta nesreće. I nikada niti jedne minute nije bio u zatvoru zbog onoga što je učinio.

Iako sve ovo zvuči kao scenarij nekog potresnog filma, svi podaci su točni i vjerodostojni. Ono što se zbivalo dalje opisuje Nebojša Čelica, otac koji već godinama uzaludno vodi bitku za svoju mrvicu pravde. On i supruga Sonja čekali su godinu i po na početak sudskog procesa. Za ishod je bio ključan način vođenja istrage i sljedeće činjenice: istražni sudac nije izašao na mjesto nezgode, vozaču Marku Leki uzeti su krv i mokraća te poslani na analizu, ali test na droge nije napravljen, niti je krivcu oduzet mobitel. Prvo ročište zakazano je nakon godinu i pol dana, a onda je rasprava održana i presuda donesena u samo jednom danu. Kako se po zakonu krv i urin čuvaju svega 6 mjeseci, u trenutku početka suđenja dokazi više nisu postojali.

Supruga i ja krenuli smo ujutro iz Pule. Popili smo tablete za smirenje da izdržimo stres. No, Marko Leko nije došao, odvjetnik je kazao da je bolestan. Kako je nama, nitko i ne pita. Došao je na drugo ročište, branio se kako nije vidio Jasminu, kako ima neku očnu bolest i da je tek iz četvrtog puta položio vozački ispit. Za »Golf« koji je stajao na pješačkom prijelazu mislio je da je u kvaru. Ne mogu reći da se ikada ispričao, iako je rekao da mu je žao što se dogodilo, ali na način na koji čovjek opisuje događaj na koji nije mogao utjecati. Marko Leko inače je sin poznatog zagrebačkog poduzetnika Josipa Leke, pripadnik tzv. »zlatne mladeži«. On kao 22-godišnjak nije niti smio voziti »Jeep Cherokee«, jer je zabranjeno voziti auto iznad 75 kW, a u prethodnih godinu dana 5 puta je pravomoćno prekršajno kažnjavan po Zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu. Leko je prvo dobio godinu dana zatvora, žalio se i na kraju je dobio godinu dana uvjetne kazne uz 3 godine kušnje, nije mu čak niti oduzeta vozačka dozvola, nije dobio ni kazneni bod za prekršaj u prometu. Kao roditelji nemamo pravo žalbe na takvu skandaloznu presudu, čak ni DORH koji zastupa žrtvu, nema pravo žalbe. Pravo žalbe ima samo ubojica našeg djeteta. Njemu su u bolnici poslije nezgode izmjerili savršen puls i tlak, kao da se ništa nije dogodilo. Vratio se, sjeo u auto i otišao. Bilo je to otprilike u isto vrijeme kad su se liječnici borili za život moje kćeri. Preminula je sat i 20 minuta nakon operacije. Pukla joj je jetra, slezena, imala je teško unutrašnje krvarenje, slomljen vrat, zdrobljena rebra, prijelom baze lubanje. Užas. Kad su se na sudu čitale te ozljede, rasplakao sam se, nisam mogao više slušati.  

Tri godine poslije svega ne mogu se pomiriti, govori Nebojša Čelica, koji nakon svega smisao vlastitom životu nastoji dati kroz rad u udruzi Obitelji osoba poginulih u prometu. Jedan je od osnivača i kaže kako je upravo utjeha i razumijevanje članova sa sličnom traumom i gubitkom jedna od najvažnijih stvari u radu.

Priča druga: Samo krivac neozlijeđen

Dogodilo se 3. siječnja 2009. godine u 21 sat kod sela Žbrlići u Istri. Sergio i Nadia Gljuščić znaju i pamte svaki detalj iz minute u minutu o smrti svog sina Gorana Gljuščića. Na pragu svojih 20-tih poginuo je u sudaru s neregistriranim vozilom kojim je upravljao alkoholizirani vozač s poništenom vozačkom dozvolom. Poginuo je zato što se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Išao je u Pazin s troje prijatelja, a sudar se dogodio na pola puta nakon što je vozač iz suprotnog smjera, Andrea Erman na otvorenom dijelu ceste u idealnim vremenskim uvjetima prešao na njegovu stranu. Prijatelj mog sina, na mjestu suvozača je u djeliću sekunde uzviknuo: »Vidi ovoga, kuda ide ta budala«. Goran se pokušao maknuti vozilu iz suprotnog smjera kojim je upravljao Andrea Erman. Izmjerili su mu na alkotestu 1,58 promila, ali to na sudu nisu priznali, nalaz je kasnije osporen i smanjen na 1,38 promila, što je bitno zbog kvalificiranja težine djela. Vozio je auto svoje majke, neregistriran. Prema policijskom zapisniku registracija je istekla krajem studenoga 2008. g., više od mjesec dana prije nezgode, pričaju naizmjenično Sergio i Nadia Gljuščić s mukom susprežući suze. Redaju se podaci iz policijskih zapisnika, argumenti sa suđenja. Ograničenje brzine bilo je 50 km na sat, a vještačenjem je utvrđeno da se okrivljeni kretao brzinom od 76 km na sat, da nije imao tragova kočenja, dok se preminuli nastojao maknuti s ceste ostavljajući tragove kočenja 10-tak metara. U nezgodi su još 3 osobe teško povrijeđene, dok je jedino krivac prošao neozlijeđen. Istražni sudac je naredio uzimanje krvi i mokraće, ali se na sudu ispostavilo da postoji samo jedan uzorak krvi, a ne više uzoraka kako je propisano pravilnikom o postupanju policije, gdje stoji kako više nalaza služi da bi se utvrdilo povećava li se razina alkohola u krvi ili smanjuje protokom vremena. Taj pravilnik policija nikad i nigdje ne poštuje, a urin uopće nije uzet niti je ikad bilo nalaza. Na prvom ročištu djelomično je priznao krivnju, pa je odvjetnik pobijao alkoholiziranost na temelju manjkavosti dokaza, radila se vještačenja i prihvaćen je umanjeni nalaz. Optuženik se teretio za 2 kaznena djela, prvo protiv sigurnosti ljudi i imovine i za to je dobio presudu od 2 i po godine zatvora, a drugo protiv pravosuđa s kaznom od 3 mjeseca. Nakon drugostupanjskog postupka kazna je povećana nakon žalbi DORH-a i optuženika, koji je tražio smanjenje kazne. To nije uvaženo i izrečena je jedinstvena kazna zatvora od 3 godine i tri mjeseca za prvo kazneno djelo te 4 mjeseca za drugo, što je preinačeno u jedinstvenu osudu na tri godine i pet mjeseci zatvora – pričaju Sergio i Nadia Gljuščić.

U dijelu kaznenog progona za djelo protiv pravosuđa Andrea Erman dobio je svega 2 mjeseca zatvora, a tu je riječ o onom segmentu vožnje bez registracije i vozačke dozvole. Izrečena je i zabrana od 2 godine upravljanja vozilom, što znači da će osuđenik najkasnije 2015. g. biti na slobodi i legalno upravljati vozilom na cesti. Pritom će vjerojatno koristiti povlastice pri izvršavanju kazne koje kažu da će u slučaju dobrog vladanja već nakon nekoliko mjeseci steći pravo na odlaske kući vikendom. Ovisno o ustanovi dopušteno je 4-5 dana odsustva svakog mjeseca. Koliko su takve kazne primjerene, svatko neka sam prosudi. Za roditelje je satisfakciju teško pronaći. Je li nam se ispričao? Na sudu je rekao da mu je žao i to je to. Za nas nema pravde. Trebala bi mu barem doživotno biti oduzeta vozačka dozvola. Ali, pitam se čemu bi i to služilo. Kad je skrivio udes, ionako nije imao vozačku, niti je zbog toga dobio bitno veću kaznu. Ubio nam je dijete i upropastio obitelj, za nas ništa više neće biti kao prije – zaključuju roditelji Gorana Gljuščića.

Priča treća: 5 godina suda i 3 dana za žalbu

Prve 3 godine nisam mogao otići sinu na grob. Zašto? Ni sam ne znam. Prvi put kad je stavljena nadgrobna ploča pao sam u nesvijest. Onda sam ipak otišao u pratnji ljudi iz Udruge, ali još uvijek rijetko odem. Ne mogu. Priču o svojoj kalvariji počinje Enver Slomić, čiji je sin, Miralem Slomić, poginuo 13. siječnja 2005. g. kao suvozač u prometnoj nezgodi kod Pule. Osim njega poginuo je i Denis Mujanović, suputnik u automobilu, koji je uslijed prebrze vožnje izletio s ceste pod parkirani kamion. Neozlijeđen je prošao samo vozač, kasnije optuženi, Amir Salihović, koji je pod utjecajem alkohola vozio brzinom 130 km na sat na mjestu gdje ograničenje iznosi 60.  Moj je sin poginuo na mjestu, a drugi je umro na putu do bolnice. Policija je odradila solidno svoj posao, barem do dolaska Hitne pomoći, a onda je počela kalvarija sa suđenjem i dokazima. Njih trojica zajedno su odrasla, išla školu, bili nerazdvojni prijatelji. No, mene su zaboljele dvije stvari. Prvo što se krivac nije želio ispričati. Čak suprotno, još je i prijetio meni i drugim roditeljima. Drugo, suđenje je trajalo skoro 6 godina. Ni danas ne mogu shvatiti zašto je trebalo tako puno vremena, govori Enver Slomić. Pokojnima, Miralemu Slomiću i Denisu Mujanoviću krv je izvađena odmah poslije nesreće u bolnici i utvrđeno je kako imaju 0,97 promila alkohola u krvi, što je očekivano, jer su mladići zajedno izašli i konzumirali alkohol. Međutim, krv optuženika je nestala nakon 5,5 godina suđenja, te je na zadnjem ročištu prihvaćeno ono što je odvjetnik  nastojao osporiti. Službeno, vozač nije bio pod utjecajem alkohola, a pokojnici jesu. Promijenila su se na ovom slučaju 4 suca. Zadnje je ročište ubrzano, jer smo preko veza došli do bivšeg ministra Ivana Šimonovića. I novinari su se zainteresirali za slučaj, pa je odjednom u roku od 5 dana suđenje zakazano, a da nitko nije ni znao. Mene nitko nije ni obavijestio, osim što su me telefonom sa Suda nazvali pola sata prije ročišta. Bio sam u Rovinju u tom trenutku i jednostavno nisam mogao doći do Pule za pola sata. Na tom zadnjem ročištu nije bilo ni roditelja drugog poginulog u nezgodi, a okrivljenik je navodno baš tada rekao da mu je žao i to nakon što je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv. Dobio je 2 godine zatvorske kazne s tim da u presudi, koja je nakon pet i pol godina suđenja ispisana na svega 3 stranice, stoji da nije bio pod utjecajem alkohola, te je brzina kretanja vozila smanjena na 125 kilometara na sat, što je bitno zbog smanjenja kazne.

Mi roditelji nemamo pravo znati kad će otići na odsluženje kazne. Nakon svega poštom sam dobio presudu u petak uz rok žalbe od 3 dana za Županijski sud u Puli. Valjda sam trebao preko vikenda napisati žalbu i poslati je na Sud ili se netko htio osigurati da se to ne dogodi. Strašno mi je što su pokojnicima uzeli krv, a krivicu za sudar nisu, kao da će mrtve progoniti. On nije ni izgubio vozačku, iako je osim ovoga imao još 4-5 sudara, govori Enver Slomić, koji zajedno s ostalim roditeljima dijeli istu bol  što se nakon proživljene tragedije na sudu često prolaze dodatne patnje. »Boli nas što krivci u početku uvijek deklarativno priznaju krivicu radi olakotnih okolnosti, a onda to poslije osporavaju po taktici odvjetnika. Bole nas laži, nepriznavanje učinjenog, gubljenje dokaza, neosjetljivost pravosuđa, činjenica da nam je netko uzeo djecu, a onda se ne želi ni ispričati, pokajati i prihvatiti odgovornost za ono što se dogodilo. Čak je i javnost nedovoljno osjetljiva. Svi misle da se ovakve stvari događaju nekom drugom, ne žele znati niti razmisliti o tome. A što ako se sutra dogodi baš vama?«

Darko PAJIĆ

Roditelji ogorčeni uvjetnom osudom sina poduzetnika Leke TRAŽE PRAVDU

Ni nakon pravomoćne presude kojom je sin ličkog poduzetnika Josipa Leke, Marko Leko (25) uvjetno osuđen jer je u lipnju 2007.g. usmrtio na zebri u Zagrebu Jasminu Čelicu (30), njezini roditelji Sonja i Nebojša još se ne mogu pomiriti s presudom koja je, kažu, obezvrijedila njihov i život njihove kćeri. Potkraj 2009.g. poslali su potresno otvoreno pismo, na koje, tri mjeseca poslije, u  redakciju Večernjeg lista i dalje s različitih internetskih adresa upozoravaju mnogi građani. Slučaj Jasmine Čelice i bolan protest njezinih roditelja, kojima su ostale samo riječi kao oruđe da zajauču kako su “osuđeni na život bez života”, upozorava da je žrtva u našem pravnom sustavu gurnuta u stranu i da se zaboravlja da se presude ne donose samo zbog optuženih, već da moraju pružiti i žrtvi osjećaj da je pravda  zadovoljena. Cijeli život vjerujem u pravdu i istinu, a sada se supruga i ja osjećamo prevarenima jer pravda nije zadovoljena. Naša je kći zbrisana s lica zemlje i ja ne mogu prihvatiti niti se pomiriti s tim da nitko neće odgovarati za to, da je taj čovjek koji je ubio moju kćer proglašen krivim, a nije kažnjen ni danom zatvora.

Pregazio je džipom
Mladoj je Puljanki bilo 29 godina kada je u lipnju 2007.g. krenula na posao u knjižaru Profil, gdje je bila zaposlena. Na križanju Zvonimirove i Šulekove čekala je na nogostupu da prijeđe zebru, jedna se vozačica zaustavila kako bi mogla prijeći preko pješačkog prijelaza i Jasmina je krenula. Dok je koračala preko zebre, na nju je džipom cherokee naletio 22-godišnji student veterine Marko Leko vozeći brzinom od najmanje 57 km/sat, utvrdili su vještaci, iako je ograničenje bilo 40 km/sat. Sutkinja Ivančica Cvitanović nepravomoćno je Leku osudila na godinu dana zatvora uz zabranu vožnje na 3 godine. Ali sudsko vijeće Županijskog suda pod predsjedanjem sutkinje Lepe Singer Leki je zatvorsku kaznu preinačilo u uvjetnu osudu od godinu dana uz rok kušnje od 3 godine. Tužiteljstvo je, inače, za Leku tražilo 3 godine zatvora i zabranu vožnje na 5 godina. Sud je uvjetnu osudu opravdao Lekinom mladošću, činjenicom da je izrazio žaljenje i priznao krivnju i što mu se teška nesreća prvi put dogodila. Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedan put, prvi put, nekažnjeno nekome oduzeti život, pita se mučno Nebojša Čelica.

Prekršajno kažnjavan
Ne zaboravlja napomenuti da je Leko 5 puta kažnjavan zbog prometnih prekršaja, brzine i neodržavanja razmaka. Stav je nekih sudaca da se nesreća može svima dogoditi, pa je sudska praksa neujednačena, netko zbog nesreće iz nehaja završi u zatvoru, a netko u gotovo identičnim okolnostima dobije uvjetnu osudu. Inače, za izazivanje nesreće sa smrtnom posljedicom predviđena je kazna od 6 mjeseci zatvora do 5 godina.
Znali smo da nam presuda neće vratiti dijete, ali ovakvu nismo mogli niti sanjati. U sekundi nam je uništio kćer koju smo odgajali 30 godina s ljubavlju. Završila je dva fakulteta, radila je na doktoratu iz filozofije. Ona je smijehom unosila sreću u našu kuću i život. Prevareni smo, izigrani, a nemamo se pravo niti žaliti, nikome, ni Ustavnom sudu ni sudu u Strasbourgu. Ne mogu se pomiriti s time da, kada vam netko ubije dijete, vi nemate ništa s tim, kao da to više nije vaše dijete, nego državno – kazao je Čelica. To potvrđuje i odvjetnica Jadranka Sloković, koja je rekla da obitelj nema pravo na žalbu nijednom sudu. Nitko vam ne govori što se događa na suđenju, ni poslije njega. Gotovo 3 godine poslije nesreće mi palimo svijeću svaki dan u kući. Kad vidimo druge obitelji na okupu, sve nas iznutra zaboli jer znamo da mi više nikad nećemo biti na okupu – govori Čelica.
Za Josipa Leku, oca uvjetnog osuđenog mladića, slučaj za koji je uvjetno osuđen njegov sin je završen. Nećemo praviti sapunicu, ne želimo ništa komentirati. To je završeno pravomoćnom odlukom suda i to je sve što ću reći – bio je komentar imućnog ličkog poduzetnika.

O žaljenju optuženih trebali bi govoriti psiholozi

Jednom mi je optuženi na suđenju pokušao prići, ali meni je došlo slabo čim sam ga vidio. Nisam mogao s njim razgovarati. U sudnici je rekao: Žao mi je što se to dogodilo, kao da se dogodilo samo od sebe, kao da on nije uzročnik. Mislim da suci ne bi smjeli samo tako nečije verbalizirano žaljenje uzeti kao olakotnu okolnost, jer nisu psiholozi. Sudac ne može znati izražava li netko žaljenje na nagovor odvjetnika zato da mu kazna bude manja ili zato što mu je iskreno žao – kaže Nebojša Čelica. On je jedan od osnivača Udruge osoba stradalih u prometu osnovane potkraj 2007.g. Pisali su i pišu mnogima o svojim ciljevima. Ali...  Kad je smrt posrijedi, svi bježe od nje, ljudi idu tamo gdje se jede i pije – kaže Čelica. Imaju i mlađu kćer, ali pitaju se hoće li ona ikad imati djecu jer rekla im je da ne može zamisliti da ih ima.

Jutarnji list, 22.12.2009.

Dušan Miljuš: Kako je presuda za gaženje na zebri postala nagrada

Da, to je doista normalno samo u Hrvatskoj. Doista, u Hrvatskoj, ali i u zemljama s čijim se civilizacijskim i demokratskim standardima nikako ne želimo uspoređivati moguće je da netko tko usmrti djevojku na pješačkom prijelazu vlastitom krivnjom za to bude osuđen na godinu dana uvjetno, s rokom kušnje od tri godine. I to unatoč činjenici da je višestruko kršio prometne propise. Omogućava li mu to što je jedan od tajkunskih sinova na kojima hrvatsko pravosuđe godinama ispoljava blagost kaznenog sustava, imajući za njih uvijek viši stupanj razumijevanja nego za obične počinitelje kaznenih djela.

Ogorčeni otac: Zar život moje kćeri vrijedi koliko zgažena patka

No, neki poput tajkuna Žužića tvrde da je upravo na njihovu sinu koji je skrivio smrt mlade djevojke pravosuđe treniralo strogoću. Da se razumijemo, nitko za Marka Leku, sina ličkog tajkuna koji je ugošćavao predsjednike, gradonačelnike i diplomate, ne traži linč, posebno ne pravosudni. Kazna je naprosto primjerena počinjenom djelu, a svjedoci smo da se i slavni i bogati holivudski glumci, moćni industrijalci, pa i bivši predsjednici nisu u stanju izvući od kazne i zatvora zbog vožnje u pijanom stanju ili, ne daj Bože, usmrćenja nekoga zbog nagažene papučice gasa. Često takve slučajeve iz svijeta volimo navoditi kao primjer. U uređenim zemljama, a i u Hrvatskoj suci često naglašavaju da kazna, uz specijalnu, ima i generalnu prevenciju. Stoga roditelji Jasmine Čelice s pravom sudskom vijeću poručuju: Sram vas bilo!

Nelagoda među sucima

Sutkinja Singer jedna je od sudaca tzv. uskočkog Odjela zagrebačkog Županijskog suda. Onoga koji bi, kako to voli reći ministar pravosuđa Ivan Šimonović, trebao biti onaj fini “kirurški sklapel” kojim će hrvatsko pravosuđe stati nakraj organiziranom kriminalu, korupciji. Trebali bi učvrstiti uvjerenje građana da pravna država postoji i da hrvatsko pravosuđe baštini demokratske tradicije zapadne civilizacije. Lijepo rečeno u prigodnim govorima. U praksi, ovo je još jedna presuda zbog koje će se oni suci koji časno i pošteno rade svoj posao sramiti kolega u svojim sudačkim redovima. Kao i onih kolega koji odluče da dileru pripada polovica novca iz akcije prikrivenog istražitelja koji mu je dala država za simuliranu otkupninu predmeta. Uz obrazloženje da je i diler imao troškove, pa mu ih treba priznati i ne oštetiti ga. Ili kad odluče vratiti 6000 kuna koje je vozač bacio policajcu u auto, pokušavajući ga podmititi.

Toleriranje bezakonja

Ovakvim, pa i presudama za smrt Jasmine Čelice neki suci potiru i civilizacijske vrijednosti i sustave. Ne želimo, naravno, dovoditi u pitanje autonomnost sudbene vlasti za presude koje izriče i protiviti se načelu da sudac ne može odgovarati za presudu koju je donio. No, kad već uživaju toliku autonomiju i zaštitu svoje profesije, ne možemo ne komentirati ovakve presude. One naprosto ne smiju biti prešućene. Činjenica je da smo kao vozači svi potencijalni “ubojice”. I u pravu je Josip Leko kad kaže da je za njegova sina strahovita sama činjenica da se dogodila nesreća. I ljudski je i prirodno da svatko želi izbjeći kaznu, pogotovo lišenje slobode za nečiju smrt u prometu. Shvatljivo je i da čovjek u takvoj situaciji, pod stresom, suočen s posljedicama i pobjegne. No, društvo je to koje je i za takve propisalo kazne. I prema podacima iz sudskog spisa, Marko Leko kršio je prometne propise, vozio je terenac za čijim upravljačem nije smio biti, vozio je 17 kilometara brže od dozvoljenog. Ništa od toga, čini se, nije bilo presudno da bezuvjetnom kaznom za takvo ponašanje društvo njemu, ali i svima drugima pošalje poruku. Policajci će se upirući u stradanja u prometu iz petnih žila upinjati objašnjavati da treba još oštrije sankcionirati one koji ne poštuju prometne propise. No, o ovom konkretnom slučaju nisu čak bili u stanju uzeti vozaču mobitel da pregledaju je li telefonirao ili slao poruke neposredno prije nesreće. Dopustili su mu i da nakon nje sjedne u auto i nastavi vožnju, iako će vozaču koji nije produljio registraciju skinuti tablice i zabraniti vožnju.

Koliko košta sloboda

Jer, ne smijete voziti ako niste platili dug državi, ali smijete ako ubijete vozača, pješaka. I to je normalno, kao što je i Josipu Leki, ocu Marka Leke, normalno da njegov sin prođe s uvjetnom osudom za smrt djevojke koja je stradala na zebri. “Raspitao sam se ja kod odvjetnika i svi su mi rekli kako su takve kazne uobičajene ako nije bilo alkohola i prekoračenja brzine. Bilo kakva da je kazna, ona ima efekt. Za moga je sina strahovita sama činjenica da se dogodila nesreća. No, to nikoga ne zanima. Čini se da treba suditi meni, i to samo zato što nešto imam”. Nikome, pa ni Marku Leki, njegovo imovinsko stanje ne bi smjelo biti presudno za izricanje kazne. Način na koji pak razmišlja njegov otac navodi nas da zaključimo upravo suprotno. Nije li možda ovakva presuda donesena zato što je Marko Leko sin imućnog tajkuna. Čiji je otac činjenicom ulaska u klub bogatih i moćnih kupio i svoj društveni status. I sustav vrijednosti u kojem je sin mogao činiti prometne prekršaje, znajući da će ga utjecajni otac zaštititi od zakona. Pred kojem su svi jednaki, samo su neki ipak jednakiji, ovisno kod kojeg ste se odvjetnika ili suca raspitali o sudskoj praksi. Ili prevedeno, s koliko se novca takav scenarij može izvesti. To su pitanja koja uvijek iznova kod ovakvih sudskih presuda postavljaju građani, ujedno porezni obveznici koji financiraju sve, pa i ovakve, u najmanju ruku, čudne presude koje već postaju pravilo, a ne izuzetak kad su u pitanju “tatini sinovi”.

Mirna u mirovinu

I čudi li stoga usporedba što bi u nekim sustavima netko bio strože kažnjen da je pregazio psa ili mačku, nego čovjeka. No, sutkinju Lepu Singer uvjetna kazna za smrt Jasmine Čelice vjerojatno neće opterećivati. Još malo pa će u zasluženu mirovinu, koja će biti i veća jer je bila sudac uskočkog odjela. Zrinjevcem će, kao i sada, prolaziti kao umirovljenica, neopterećena sudskim postupcima. Hoće li ikad kad joj ne stane neki neodgovorni vozač, a znaju proći kad se pješacima upali zeleno ili kad su već zakoračili na zebru, pokušati zamisliti užas u očima Jasmine Čelice kad ju je udario teški terenac. Jasminu je Cherokee bacio 20 m od zebre, a presuda za njezinu smrt nas je bacila tisuće milja dalje u okruženje za koje koristimo specifičan izraz - “banana države”.

Jutarnji list, 21.12.2009.

Ogorčeni otac: Zar život moje kćeri vrijedi koliko zgažena patka

Marko Leko pregazio je djevojku na pješačkom nakon što ju je propustio drugi automobil

ZAGREB - Koliko vrijedi ljudski život u očima sudaca? Pravo moje kćeri nije ostvareno. Država joj nije zaštitila dostojanstvo. Može ih biti sram! Moja obitelj duboko sumnja da iza svega stoji korupcija - hladno, ali pretužno govori Nebojša Čelica, otac djevojke koja je

prije dvije godine smrtno stradala na pješačkom prijelazu u Zagrebu. Mladić koji ju je pokupio svojim Grand Cherokeejem, 25-godišnji Marko Leko, prije mjesec dana pravomoćno je osuđen. Dobio je simboličnu kaznu, gotovo oprost.

Ostali bez komentara

Zagrebački Županijski sud odredio mu je samo uvjetnu kaznu od godinu dana zatvora s rokom kušnje od tri godine i u tom vremenu ne smije upravljati vozilom. Dakle, sud mu izriče mjeru opreza i oduzima vozačku dozvolu jer je riječ o osobi koja je višestruko prekršajno kažnjavana u prometu, a istodobno mu presuđuje tek uvjetnu kaznu zatvora. Iako je proglašen krivim, ovakvom je kaznom praktički oslobođen. Koja je to poruka njemu? Koja javnosti? Koja drugim nesavjesnim vozačima, pita ogorčeni otac. U Državnom odvjetništvu nisu željeli komentirati presudu. Kažu, oni su učinili sve što su mogli, tražili su tri godine zatvora. Ipak, priznaju da bi uvjetne kazne u nesrećama sa smrtnom posljedicom trebale biti izuzetak i da je “vrlo teško da netko tko je već imao prekršaje u prometu bude samo uvjetno kažnjen”.

Propustio je Golf

Inače, za kaznena djela počinjena iz nehaja sa smrtnom posljedicom kazne su od šest mjeseci do pet godina zatvora. Marko je dobio godinu dana, i to uvjetno. Pogibija 29-godišnje Jasmine Čelice nije punila novinske stupce, tek male vijesti na rubovima crnih kronika. Bila je mirna subota, rano poslijepodne 16. lipnja 2007. g., širi centar grada. Jasmina, znanstvena novakinja s dvije diplome, koja je radila na doktoratu iz filozofije, išla je na posao u jednu izdavačku kuću. Na križanju Šulekove i Zvonimirove, ispred pješačkog prijelaza, na potpuno ravnoj i preglednoj cesti, zaustavio se Golf kako bi je propustio. Jasmina zahvaljuje osmijehom, kreće preko zebre, ali na nju iz drugog, usporednog traka bez trunke kočenja nalijeće ogromni terenac Jeep Grand Cherokee koji vozi mlađahni Marko Leko. Odbacuje je više od 20 m. Od težina ozljeda Jasmina tijekom dana umire u bolnici.

Suđenje je počelo tek nakon godinu i pol. Zagrebački Općinski sud Leku je proglasio krivim i presudio godinu dana zatvora te mu je na tri godine oduzeo vozačku dozvolu. Marko je priznao krivnju, pokajao se i počeo se preispitivati. No to preispitivanje nije išlo u očekivanom smjeru. Naime, krenuo je u potragu za olakotnim okolnostima. Tako je pokušao dokazati da ima poremećaj raspoznavanja boja s medicinskom dokumentacijom koja je izdana 16 mj. nakon nesreće. Sud je to odbio. Utvrđeno je da je Marko Leko sigurno mogao vidjeti pješakinju, ali da je “lakomisleno smatrajući da do štetnih posljedica neće doći“ nastavio vožnju. Nije bio pod utjecajem alkohola. Test na opojne droge nije proveden jer, kako stoji u objašnjenju policije, “takva testiranja nisu uobičajena“.

Jasminin otac kaže da Leki nisu pregledali mobitel da vide je li možda telefonirao ili slao poruke u trenutku nesreće. Dopustili su mu i da nakon uviđaja ponovno sjedne u auto, koji po svojoj dobi nije smio voziti.

Preinačena kazna

Nakon žalbi obje strane, Županijski sud preinačuje kaznu u uvjetnu, smatrajući da će se “i prijetnjom zatvora odgojno djelovati na okrivljenika i spriječiti ga da ubuduće čini bilo koja kaznena djela”. Kao olakotnu okolnost i viši je sud uzeo u obzir priznanje krivnje i žaljenje, da Leko nije osuđivan, da se primjereno držao na sudu i da je mlad. Apsurdno, sud je istodobno prihvatio stav Državnog odvjetništva da je Leko u samo godinu dana 5 puta prekršajno kažnjavan zbog prometa, pa zaključuje “da je okrivljenik sklon kršenju prometnih propisa“ i izriče mu zabranu upravljanja autom tri godine. Otac nesretne djevojke nikada se neće pomiriti s tako blagom kaznom, kao da je i nema. Znači li to da svaki mladi vozač ima pravo nekoga jednom ubiti? Ovakva odluka šalje poruku: Ako ti netko smeta, samo ga pokupiš autom i nikome ništa - kaže Nebojša Čelica. Pokazuje nam isječak iz novina, vijest iz Amerike: 25-godišnji muškarac pregazio je patku koja je sa 12 pačića prelazila cestu. Namjerno je ubrzao, očevici su ga prijavili i kažnjen je - godinu dana uvjetno!